Umoran sam, ne pitaj me ništa, prijatelju moj... Noćima ne spavam, noćima... Proganja me neko stvorenje iz najgorih košmara, prati me, svuda ide za mnom, sakrije se iza nekog ćoška i njegova negativna energija, to crnilo koje emituje njegovo tijelo se odražava na svaki atom mog tijela. Stalno mi je za petama. Ne znam čak ni šta hoće od mene... Život? Ili želi da mi kaže nešto? Ne znam, nikada nemam snage da se okrenem i zagledam u njegove oči pod zastrašujućom maskom. Kao da moja podsvijest i ne želi to. Ali svijest, ona itekako želi! Oh, hvala Bogu, ta svijest je bila jača. Sinoć sam ponovo bježao od monstruma, onda odjednom stadoh, kao ukopan. Ni koraka više nisam mogao da napravim. Monstrum dođe ispred mene. A onda, ne osjetih ništa, baš ništa. Ni strah, ni želju da pobjegnem. Desnom rukom krenuh da skidam njegovu masku, a lijevom pokrih oči, kao da ne želim da vidim šta se tu krije. Razdvojih prste dovoljno da jednim okom zavirim, tu, ispred sebe. I nećeš vjerovati, prijatelju, ali ispod maske bijah ja.
                                                             -Sandra Ivanović-