Još jedan zupčanik i gotov je. Njegovo najveće remek-djelo. Njegova zaostavština čovječanstvu. Sve one neispavane noći, konačno će mu se isplatiti. Dosta je vremena prošlo otkako se zaključao u svoju radionicu i počeo raditi na tom tako jednostavnom, a tako veličanstvenom projektu. Bez obzira na sve to vrijeme, i dalje se sjećao. Sjećao se tog nesunčanog julskog dana. Sjećao se svega. I zvuka automobila, i vike djece, i zvona na ulaznim vratima svoje radionice, i koverte, sive koverte, koju je, natopljenu suzama, još uvijek čuvao, zgužvanu, negdje u uglu sobe. Misli mu prekide otkucaj sata. Njegovo napuklo staklo još jednom ga podsjeti na bol. Dotače svoju šaku. Zupčanik mu je i dalje bio u ruci. Držao ga je dugo. Na korak je od kraja. Konačno će ispuniti svoj cilj. Svoju svrhu. I šta onda? Da li će te kazaljke koje će početi da idu unazad odstraniti bol, vratiti voljene? Da li će učiniti nemoguće? Da li će vratiti vrijeme? Možda hoće, a možda i neće. Ostaje nam da vidimo.
                                                              -Milan Žarić-