Sanjao sam neke ljude koji idu unazad, gotovo trče, padnu i nastave, sapletu se o prolaznika, o grob svog pretka ili o kakvog majmuna kojem kvrcnuše leđa dok se uspinjao da dohvati bananu, ustanu, otresu prašinu sa odijela i nastave svoj put, ravnodušno posmatrajući ono sto su pogazili. Jesu li to bili oni ljudi za koje je tata pričao da su sami sebe unazadili? Da nisam bio tako zatečen upitao bih ih imaju li neko odredište, da li ga oni uopšte znaju, i da li bi ga prepoznali s obzirom da svemu vide samo jednu stranu, uglvanom zadnju; a i da sam ih pitao, ne vjerujem da bi mi stigli odgovoriti.
  Dugo su mi se po glavi vrzmali ti ljudi što se unazađuju; iz nekog razloga imao sam potrebu da odgonetnem njihovo porijeklo u mom snu, ali nikako nisam uspjevao u tome. Na kraju sam zaključio da nemam ni potrebu za tim, jer takvih ili sličnih ljudi u svijetu, tu oko nas, sigurno nema.
                                                     -Lazar Tiky Srdanović-

Nije li ironično to što je jedino prolaznost stalna?
                                                            -Sandra Ivanović-

Stajao sam na kiši. Sitne kapi teško su udarale o moj kišobran. Minuti na sat-kuli su sporo, mrzovoljno prolazili. Čekao sam je. Svjetlost je odlazila, a mrak dolazio. Po prvi put u životu posmatrao sam nijanse jednog dana. Ljepote dana u dvanaest časova i grozote noći u isto toliko sati. Kazaljka se vratila na mjesto na kojem je bila kada sam došao. Sjeđeo sam na bankini, sad već sklopljenog kišobrana. Kiša je padala. Čekao sam nju, moju Klaru, i znao sam da će doći. Mora se vratiti na mjesto gdje smo se prvi put sreli. Čekaću danima, godinama... Sati su tako sitni, ništavni, kada prolaze u samoći. Ne želim da budem sam. Onako mokar, naslonio sam se na obližnji zid. Zatvorio sam svoje oči...
Zamišljao sam moju Klaru.
Nijanse njenog lica, njenog osmijeha. Slika srećne, nasmijane, predivne mlade žene...
Za mene su sati i vrijeme stali. Čekaću. Doći će.
                                                             -Jovana Chui P.-

Umoran sam, ne pitaj me ništa, prijatelju moj... Noćima ne spavam, noćima... Proganja me neko stvorenje iz najgorih košmara, prati me, svuda ide za mnom, sakrije se iza nekog ćoška i njegova negativna energija, to crnilo koje emituje njegovo tijelo se odražava na svaki atom mog tijela. Stalno mi je za petama. Ne znam čak ni šta hoće od mene... Život? Ili želi da mi kaže nešto? Ne znam, nikada nemam snage da se okrenem i zagledam u njegove oči pod zastrašujućom maskom. Kao da moja podsvijest i ne želi to. Ali svijest, ona itekako želi! Oh, hvala Bogu, ta svijest je bila jača. Sinoć sam ponovo bježao od monstruma, onda odjednom stadoh, kao ukopan. Ni koraka više nisam mogao da napravim. Monstrum dođe ispred mene. A onda, ne osjetih ništa, baš ništa. Ni strah, ni želju da pobjegnem. Desnom rukom krenuh da skidam njegovu masku, a lijevom pokrih oči, kao da ne želim da vidim šta se tu krije. Razdvojih prste dovoljno da jednim okom zavirim, tu, ispred sebe. I nećeš vjerovati, prijatelju, ali ispod maske bijah ja.
                                                             -Sandra Ivanović-

Kažu da dolaze neka teška vremena, gladne godine, a ja sit i zadovoljan. Izgleda jedino moj ego osjeća posledice tih vremena, krči, gladan je. Možda vrijeme nema nikakve veze sa tim; teško je zasititi tu grdosiju, došao je red da i on pređe na zdravu ishranu.
                                                       -Lazar Tiky Srdanović-

U nekom nasumice odabranom trenutku iznenada me zapljusne talas inspiracije i ne mogu da dođem do daha od riječi koje me pritiskaju sa svih strana, ulaze u mene, dolaze do mozga, a onda tako snažno i brzo lete mojim tijelom dok ne nađu izlaz kroz desnu ruku. Zatim dolazi jedan manji talas, pa još jedan, i još jedan... Stiša se bura, povuše se more, a neke riječi sa polomljenim krilima ostanu zarobljene u meni do sledeće plime, dok se pun mjesec ne pojavi ponovo tu, u mojoj glavi.
                                                          -Sandra Ivanović-

Naleti neki neočekivani vjetar i nanese nešto pijeska na moju plažu Misli, pomjeri učmala pješčana zrna, sruši neki pješčani dvorac ili zvijezdu, izbriše jedno "Volim te" urezano u pijesku, podigne prašinu, i Misli preoblikuje pješčana stihija . Bude to jedna nepregledna pustara sve dok se prašina ne slegne, vjetar ne utihne, a onaj novi pijesak zajedno sa starim ne postane jedna izmijenjena, brojnija pješčana skupina. Sagrade se neki ljepši dvorci, ucrta veća zvijezda, upiše neko novo "Volim te", plaža Misli postane mali raj, idealna turistička destinacija za probrane turiste. Tu idilu prekinu vjetroviti periodi; jedni sa sobom donesu, a drugi odnesu pijesak, i sve dok bude tako Misli će živjeti, imaće posjetilaca, biće raj i pustara, a kad vjetrovi utihnu i padnu kiše, plaža će postati blatnjavo smetlište koje prožima miris crkotine, tu, pokriven zemljom, u luksuznom ili sasvim skromnom kovčegu, prebivaće samo ustajalo blato i smrad.
                                                    -Lazar Tiky Srdanović-

Koračam stazom i moje stope su sve manje i manje. Poput Alise u Zemlji Čuda, smanjujem se. Možda sam pojela djelić oblaka na kom sam sanjala? Zalazim u neku prašumu. Ali ne običnu. Ovo je Prašuma Sjećanja, prašuma u kojoj svako drvo predstavlja jedan dan mog bezbrižnog dječijeg života.
Odjednom, počinje da duva hladna stvarnost, noseći sa sobom prve kapi budućnosti iz neba na koje se navukla teška, crna sadašnjost sa munjama.
Našla sam šupljinu u jednom drvetu starom petnaestak godina, i tu se sklonila od ove oluje. Bilo je toliko toplo i suvo da bi samo jedna munja mogla da spali ovo stablo za jedan jedini tren...upravo onoliko koliko je i trajao taj mir.
                                                            -Sandra Ivanović-

Umjesto ljubavnog, odlučio sam voditi srećan život.
                                                    -Lazar Tiky Srdanović-

Da li je tvoja ljubav zacijelila posjekotine sa mog srca? Da li su tvoji izdisaji na mom uvetu razbili hiperboličnu maglu tuge što me je okruživala? Da li si ti ta pčela koja je oprašila i gledala cvetanje džungle moje psihe? Ako jesi, hvala. Te stvari se ne mogu izraziti riječima, ali mogu nečim drugim, jednom stvari - ljubavlju. I, da, još jedna stvar - volim te.

-Matija Miljanić-

Još jedan zupčanik i gotov je. Njegovo najveće remek-djelo. Njegova zaostavština čovječanstvu. Sve one neispavane noći, konačno će mu se isplatiti. Dosta je vremena prošlo otkako se zaključao u svoju radionicu i počeo raditi na tom tako jednostavnom, a tako veličanstvenom projektu. Bez obzira na sve to vrijeme, i dalje se sjećao. Sjećao se tog nesunčanog julskog dana. Sjećao se svega. I zvuka automobila, i vike djece, i zvona na ulaznim vratima svoje radionice, i koverte, sive koverte, koju je, natopljenu suzama, još uvijek čuvao, zgužvanu, negdje u uglu sobe. Misli mu prekide otkucaj sata. Njegovo napuklo staklo još jednom ga podsjeti na bol. Dotače svoju šaku. Zupčanik mu je i dalje bio u ruci. Držao ga je dugo. Na korak je od kraja. Konačno će ispuniti svoj cilj. Svoju svrhu. I šta onda? Da li će te kazaljke koje će početi da idu unazad odstraniti bol, vratiti voljene? Da li će učiniti nemoguće? Da li će vratiti vrijeme? Možda hoće, a možda i neće. Ostaje nam da vidimo.
                                                              -Milan Žarić-

Težiti ka savršenstvu je, zapravo, jedina stvar koja nas ne može učiniti nesrećnima. Pasti sa te planine je nemoguće, jer nam je njen vrh nedostižan. Dužina puta koju pređeš srazmjerna je dužini puta koji te čeka, ali ne pokušavati znači predati se, ne raditi na sebi; jednako glupo kao ne živjeti jer ćemo umrijeti svakako-prije ili kasnije.
                                                             -Sandra Ivanović-

Kako se niko od velikih izumitelja, dobrotvora čovječanstva, genija koji se kroz vjekove dovikuju, nije sjetio napraviti lijevak za povjerenje? Koliko bi samo pomogao tim nesrećnim ljudima, tim jadnicima koji čine uzaludne napore da uliju povjerenje ljudima koji su davno ostali bez njega. Mozda ni lijevak ne bi puno pomogao, nema tu šta i gdje da se ulije; njihova škrinja povjerenja davno je ispražnjena i tako prazna zakatančena. Oni bježe od povjerenja kao ljudi od stvari koje bi gubitkom izazvale neuporedivo veću žalost, nego što pričinjavaju sreću njihovim posjedovanjem. Takve ljude možete žaliti, voljeti, možete ih poljubiti i zagrliti, ali im nikad ne pružajte ruku povjerenja, iznevjerićete ih.
                                             -Lazar Tiky Srdanović-

Svako srce ima unaprijed određen broj otkucaja, ali ne kuca do zadnjeg. Njegov pretposlednji otkucaj je krajnji. A onaj zadnji? Onaj zadnji se rasprši u hiljade i hiljade malih otkucaja. Neki od njih se usade u duše onih koji su voljeli i tu poraste predivno sjećanje čiji miris traje dok ta duša živi u tijelu. A ostali... Neki ostale otkucaje zovu zvijezdama. Trepere, tinjaju na nebu, a najljepša sazvežđa su onamo gdje naše oči ne dosežu. I one večeri kad se stvore posebni uslovi, i jedna zvijezda padne na Zemlju, baš u tom trenu, kada se ona svojom kružnom putanjom vrati ovamo, jedno novo srce u nekom slabašnom tijelu počne da treperi.
-Sandra Ivanović-

Neki ljudi su tužni jer im se dogodilo nešto loše što je izazvalo njihovu tugu, drugi su pak tužni onako, ravnodušno i po nekoj navici, jer sama činjenica da će nekada postati tužni njih čini tužnima. To su oni mirni, neprimjetni ljudi koji ne vole dinamiku i iznenađenja; radije se navikavaju na loše stvari, nego što dopuštaju da ih, čak i one dobre, iznenade. Ponekad mi izgleda da upravo oni, najviše od svih, vole ovaj svijet, jer na njima svojstven način uživaju u toj iskonskoj emociji koja realni svijet, niti tankom poput vlasi kose neke kovrdžave crnke, razdvaja od iluzije.
                                               -Lazar Tiky Srdanović-

Zima je. Ja izgaram od čežnje, a ti ravnodušno hladna. Prilaziš mi da se ugriješ. Tvoja ravnodušnost se topi; zagrliš me, poljubiš; mene čežnja polako napusti, sa njom i ti. Hladno mi je. Ugledam plamen neke čežnje na ulici i pridjem mu; taman što sam ugrijao desnu šaku, a on se ugasi. Pomislim, normalno je to. Zima je! a zar postoji kad nije?
                                                    -Lazar Tiky Srdanović-

Učini mi uslugu, uzmi ovu stidljivu djevojčicu za ruku, i izvedi je iz mene. Prošetaj je kroz muzej samopouzdanja, samo budi pažljiv prema njoj i drži je jako, stidljive djevojčice su plašljive, ali ne traži od nje da odraste, nikad, i zavoljeće te, a djevojčice najljepše vole.
-Sandra Ivanović-

Ono kad nekog voliš iako znaš da možda ne ide uz tebe; kad znaš da bi ti bilo bolje bez njega, ali opet si navikao da je uvijek tu i samo bi ga mazio i gnjavio po cijeli dan; kada znaš da ti nisi ti bez njega. Pa, tako nešto ja osjećam prema svom stomaku.
-Irena Jovanović-

Pozdravim se tako sa nekim u prolazu, pa zastanem i divim se. Divim se načinu na koji moja podsvijest, poput vještog kostimografa, sa nepogrešivom lakoćom, iz te široke palete maski, uvijek izabere samo onu pravu.
                                                -Lazar Tiky Srdanović-

Volim da osjetim svoj dah koji se odbija od već zamagljenog stakla; ukus hladne, ciste vode dok mi koljena klecaju od zedji; jednu kapljicu znoja koja se množi dok nam se dodiruju površi tijela; usamljenost bijelih čaršava i knjige; okret, zategnuto stopalo, opušteno tijelo; žar sunca koji mi probija oči, a ja i dalje gledam u nedogled; iščekivanje sa kojim se silno borim jer želim ostati smirena; blaženi osmijeh upućen sebi, nakon nepotrebne nervoze i suze koje izazovu mir, ali i sam osmijeh; nebo koje iznova izmiče mojim noktima; svoje bivstvovanje, a ne robovanje; svoju dušu.
-Teodora Kipa-

Oduvijek sam mrzio navike- taj splet rutina povezanih podmuklom dosadom, uvuče se u tebe neprimjetno i napravi žabokrečinu od tvog života, toliko jakog mirisa, da ugusi sva ostala čula. Navike podmuklo rastjeruju osjećanja.
-Irena Jovanović-

Eh, kada bih se samo mogao osloboditi te blesave misli da se glupost akumulira i da će me jednog dana, poput ludila, stići ukoliko je redovno ne budem konzumirao, što ja, bez izuzetaka, činim.
                                               -Lazar Tiky Srdanović-

Ne shvataš. Ja želim da te čujem, ali ne mogu od buke u glavi. Buke koju đavoli stvaraju, slaveći osvojene teritorije.
                                                    -Lazar Tiky Srdanović-

Kada se zaljubiš, pa se dopisuješ sa nekim, gde god da ideš, dopisuješ se, pa se nasmeješ toliko toplo da se svi oko tebe ugreju, i zagledaš se u tu poruku, u tu jednu rečenicu, i samo o njoj razmišljaš i dalje nasmejana, i promašiš stanicu. Tvoj mozak, tvoje oči, tvoj osećaj za približavanje svojoj destinaciji je prestao da radi, taj trenutak gde si samo ti i ta poruka, to je taj osećaj. Ali onda izađeš iz tramvaja, nasmejana, i shvatiš da si promašila stanicu zbog jedne poruke, zbog jedne kombinacije pravih reči, zbog jedne moje poruke, tada shvatiš da je to zapravo jako lep osećaj i da ne shvataš kako si mogla, do sada, da živiš bez njega.
                                                                            -M.N.-

Nedorečenost je veliki problem, koji kao breme ili kakvo prokletstvo, mori sve pisce. No izgleda da je i Bog imao isti problem kada je svijetu davao smisao.
                                                  -Lazar Tiky Srdanović-

Vidi, Sem, cinično se nasmija Džesper, Henriju nije potrebna ničija pomoć u sabotiranju ljudi koji nisko udaraju. Ljudi poput tebe- pacova, koji su se zanijeli u traženju naizgled nedostižnog parčeta sira, a koje čeka bezbroj zamki do tog čarobnog mliječnog proizvoda. Traže, traže i traže. Shvataju koliko su dobri u traganju i izbjegavanju smrtonosnih klopki i koliko puta im je život visio o koncu bez obzira na to ko su oni i koliko su sposobni. Nadaju se da ih još nešto ili neko čeka da ih spriječi u ostvarenju cilja, jer kako ono kažu nada poslednja umire. Naviknu se na pomisao da će uspjeti. Mada, na njihovo veliko zaprepašćenje, pojavljuje se nenajavljen gost. Mačka koja hvata zanesenog pacova u dobro smišljenu i pripremljenu klopku. Nada postaje očaj, ili pak želja za što blažom i bezbolnijom smrću. Ćorsokak.
-Nikola Saveljić-

Postoje dvije vrste ljudi koji su dobri prema nama: oni koji su uvijek dobri i oni koji su dobri samo onda kada misle da će im se dobrota isplatiti. Ovi drugi, za čudo, znaju biti čak i bolji, barem na trenutke. I to se naravno treba cijeniti na sebi svojstven način, jer oni ulažu veliki trud da budu neko, ko inače nisu. Problem je što se kod njih, kad-tad, desi da trud koji ulažu da stvore masku dobrote, procjene vrijednijim od osobe zbog koje se koriste tom maskom. Oni tad svjesno žrtvuju odnos sa nama. Ne smatraju ga više potrebnim, isplativim. U njihovim očima postajemo svjedoci njihove dvoličnosti. Tada se sva prljavština, koja se skupljala ize one maske, pretvori u prezir. Najneobičnija stvar u svemu tome je ta što mi, da bi zadobili njihovu ljubav i mržnju, ne moramo da uradimo ništa više od toga da postojimo.
                                                        -Lazar Tiky Srdanović-

Ne znam da li je ova tvrđava od mene, svakim danom sve ljepša i ljepša, ili se to ja sve više navikavam na ove zidove hladne, među kojima prebiva praznina.
                                                     -Lazar Tiky Srdanović-

U krčmi starih navika, pokraj prašnjave odjeće sjećanja, minula, blijeda ,mrtvački ženstvena, stajala je kao prikaza iz crno-bijelog filma. Uvelo granje njenih očiju treperi pod skupocjenom šminkom, žuti prorezi u oknastom staklu blješte pod zelenilom, ukazuju na bol koji joj curi niz tijelo. Uz vrat joj se vijuga blistavo-zlatna ogrlica, izgledala je kao da će joj svakog časa prerezati bijeli grkljan, i pustiti krv pomiješanu sa vinom i tugom, da pluta po sobi. Rukama je mogla zagrliti svijet. Njihovom cijelom dužinom prostirali su se rukavi, uzana čipka, crna kao ugalj, kao misli bezimene ljepotice. Mali, plavi andjeo, nataknuo je izgužvanu svilu na lanenu kosu i mase prstima na kojima svjetluca crveni lak, kao prsnute jagode u proljeće. Uski nabori na usnama bili su ispunjeni crvenim ružem. Čarobnica mala, iscrtala je usne kao kad dijete boji srce, pa mu dodaje crveno, sve dok ne izgleda kao da će da pukne. Željela je da izgleda srećno. Na tavanu njenih osjećanja gomilaju se krici, na stotine neizgovorenih riječi, neproživljenih ljubavi, netaknutih tijela, neuzvraćenih emocija. Njeno spoljašnje blaženstvo tuklo se sa unutrašnjim rugobama koje su se svojim iskrivljenim licima zlokobno smijale. Jedva vidljive čarape, navučene samo da bi ih on skinuo, činile su da njeno tijelo izgleda kao lomljiv porcelan. Netaknuta koža bila je tijesna,na grudima su pucali šavovi i činilo se da će se pocijepati kao neiskorišćena, požutjela hartija. Njeno prokletstvo bilo je u tome sto je imala izuzetan talenat za pogrešno.
-Anđela Bulajić-

Od svega toga što gajimo, čini mi se, mržnja nam najbolje uspjeva.
                                                      -Lazar Tiky Srdanović-

Ruke su veoma precizna vaga, koja vâga vrijednost knjige. Kada je knjiga dobra, žalimo za svakom stranicom, čija težina pređe na našu lijevu ruku, i vrlo je često iznova i iznova vagamo uživajući u njenoj težini, lakoći, punoći.
                                                    -Lazar Tiky Srdanović-

Život je jedna velika nepravda u kojoj najbolje prolaze oni koji tolerišu nepravdu, što je u neku ruku nepravda za sebe.
                                                      -Lazar Tiky Srdanović-

I jabuka sama padne kada sazri, zašto onda ruka sudbine uporno trese moju granu?
-Sandra Ivanović-