U krčmi starih navika, pokraj prašnjave odjeće sjećanja, minula, blijeda ,mrtvački ženstvena, stajala je kao prikaza iz crno-bijelog filma. Uvelo granje njenih očiju treperi pod skupocjenom šminkom, žuti prorezi u oknastom staklu blješte pod zelenilom, ukazuju na bol koji joj curi niz tijelo. Uz vrat joj se vijuga blistavo-zlatna ogrlica, izgledala je kao da će joj svakog časa prerezati bijeli grkljan, i pustiti krv pomiješanu sa vinom i tugom, da pluta po sobi. Rukama je mogla zagrliti svijet. Njihovom cijelom dužinom prostirali su se rukavi, uzana čipka, crna kao ugalj, kao misli bezimene ljepotice. Mali, plavi andjeo, nataknuo je izgužvanu svilu na lanenu kosu i mase prstima na kojima svjetluca crveni lak, kao prsnute jagode u proljeće. Uski nabori na usnama bili su ispunjeni crvenim ružem. Čarobnica mala, iscrtala je usne kao kad dijete boji srce, pa mu dodaje crveno, sve dok ne izgleda kao da će da pukne. Željela je da izgleda srećno. Na tavanu njenih osjećanja gomilaju se krici, na stotine neizgovorenih riječi, neproživljenih ljubavi, netaknutih tijela, neuzvraćenih emocija. Njeno spoljašnje blaženstvo tuklo se sa unutrašnjim rugobama koje su se svojim iskrivljenim licima zlokobno smijale. Jedva vidljive čarape, navučene samo da bi ih on skinuo, činile su da njeno tijelo izgleda kao lomljiv porcelan. Netaknuta koža bila je tijesna,na grudima su pucali šavovi i činilo se da će se pocijepati kao neiskorišćena, požutjela hartija. Njeno prokletstvo bilo je u tome sto je imala izuzetan talenat za pogrešno.
-Anđela Bulajić-