Stajao sam na kiši. Sitne kapi teško su udarale o moj kišobran. Minuti na sat-kuli su sporo, mrzovoljno prolazili. Čekao sam je. Svjetlost je odlazila, a mrak dolazio. Po prvi put u životu posmatrao sam nijanse jednog dana. Ljepote dana u dvanaest časova i grozote noći u isto toliko sati. Kazaljka se vratila na mjesto na kojem je bila kada sam došao. Sjeđeo sam na bankini, sad već sklopljenog kišobrana. Kiša je padala. Čekao sam nju, moju Klaru, i znao sam da će doći. Mora se vratiti na mjesto gdje smo se prvi put sreli. Čekaću danima, godinama... Sati su tako sitni, ništavni, kada prolaze u samoći. Ne želim da budem sam. Onako mokar, naslonio sam se na obližnji zid. Zatvorio sam svoje oči...
Zamišljao sam moju Klaru.
Nijanse njenog lica, njenog osmijeha. Slika srećne, nasmijane, predivne mlade žene...
Za mene su sati i vrijeme stali. Čekaću. Doći će.
                                                             -Jovana Chui P.-