Volim da osjetim svoj dah koji se odbija od već zamagljenog stakla; ukus hladne, ciste vode dok mi koljena klecaju od zedji; jednu kapljicu znoja koja se množi dok nam se dodiruju površi tijela; usamljenost bijelih čaršava i knjige; okret, zategnuto stopalo, opušteno tijelo; žar sunca koji mi probija oči, a ja i dalje gledam u nedogled; iščekivanje sa kojim se silno borim jer želim ostati smirena; blaženi osmijeh upućen sebi, nakon nepotrebne nervoze i suze koje izazovu mir, ali i sam osmijeh; nebo koje iznova izmiče mojim noktima; svoje bivstvovanje, a ne robovanje; svoju dušu.
-Teodora Kipa-